Etnografska baština
Arhitektura

U daljnjoj prošlosti kuće u Kijevu, kao i drugdje, bile su vrlo skromne. Građene su kao prizemnice, zidane suhozidom, a tek u novije vrijeme kamen se povezivao klakom i zemljom crvenicom. Krajem XIX. st. započelo se s izgradnjom kuća na kat te su se kuće počele pokrivati crijepom.

Iako se često ponavlja jedan osnovni oblik kuće, u selu su bile ostvarene raznolike prostorne forme i građevne strukture koje podsjećaju na arhitekturu mediteranskog, odnosno primorskog sela, a tipičan su primjer arhitekture Dalmatinske Zagore. Prisutne su zbijene, kompaktne skupine kuća, građene jedna uz drugu sa zajedničkim zidovima. Svaki niz, uglavnom, pripada jednoj srodničkoj skupini, što je omogućavalo ekonomičnije korištenje raspoloživog zemljišta.

Kuće su građene od tesanog kamena, a krovna i međukrovna konstrukcija od drveta. Krovovi su kosi "na dvije vode". U prizemlju je ostava s ognjištem ili prostor za stoku, a na katu prostorije za spavanje. Vanjske stube, terase i dvorišni zidovi u kompozicijskom smislu imaju karakter "dodatnih elemenata". Dvorišta se nalaze ispred kuća i obzidana su suhozidom, a u dvorištima su čatrnje.

Gospodarski objekti – staje, svinjci, guvna, gusterne i sl., građeni su od kamena, a pravili su se u blizini kuća. Svi gospodarski objekti, osim gusterna, pravljeni su suhozidom, a pokrov je bio od slame. Naši preci su svoje posjede – njive i ograde obzidavali suhozidom, kako u njih ne bi mogla pristupiti stoka i napraviti štetu na usjevima. Uz to, na njivama su građene podzide – pristave koje su služile kao međe i grudine, manje kamene gomile iskopane krčenjem zemljišta, radi dobivanja plodnog tla.

Bunari

Javni bunari na području općine Kijevo nalaze se na četiri lokaliteta. U Kijevu su poznati kao Čatrnja, Široki bunari, Čatinovac i Cicvarića bunar. Bunari su okruglog oblika, ozidani klesanim kamenom, koji je učvršćen malterom. Uza same bunare nalazilo se po nekoliko korita za napajanje stoke. Karakteristično za sve ove bunare je da su svi oni izvori žive vode koji su spriječavali otjecanje vode, tj. njeno uskladištavanje za sušnija razdoblja.

Česme

Na području općine Kijevo postoje tri javne česme: česma Munić neposredno na izvoru Munić, te dvije česme kod škole i kapelice, gdje se voda dovodi iz velike udaljenosti, tj. s izvora Injuš i s izvora Korita pod samim Kozjakom. Voda se skladišti u rezervoarima, neposredno uz same česme.

Kijevska narodna nošnja

Kijevska nošnja krije u sebi tragove povijesnih događaja koji su ostavili trajan pečat u njenom oblikovanju, te je iskaz vještine, likovnog shvaćanja i stvaralačkog dosega naših ljudi koji su kroz izrazili svoje umijeće i težnju za ljepotom i savršenstvom.

Kijevsko kolo

Tradicionalna kijevska kola slična su onim vrličkim. U Kijevu se obično igralo "trljački" ("puze"), "zaplićanje" ("starinski"), "poskočke", "potočki", "vrlički" i "udvoje" (koraci) identični trljimici. Kao i većina kola u Dalmatinskoj Zagori , tako su se i ova igrala bez instrumentalne pratnje, iako su diple i mješina često blizu kola. No, zato je uz kolo na derneku uvijek prisutna narodna pjesma. Ne pjeva se samo kod oštrog plesanja. Ojkavica se čuje samo dok se kolo šeta, a pri tom je često dolazilo do "pripiranja" između dvije ili više grupa. Igralo se uvijek u kijevskoj tradicionalnoj nošnji. Kolo se igralo na kijevske derneke (Gospa od Karmela i Miljovdan), zatim naročito od Božića do Vodokršća, a običnih nedjelja više po susjedstvima. Išlo se na derneka u obližnja mjesta: u Cetinu na Sv. Spasa, u Vrliku na Rožaricu i na Sv. Jakova, na Maovice na Jurjevdan, u Kosovo na Sv. Anu, u Knin na Sv. Antu, u Biskupiju tijekom organiziranih proslava. Mnogi elementi kijevskog igranja upućuju na njegovu odveć veliku drevnost. Kako nema nikakve veze ni sličnosti sa slavenskim kolima, zacijelo su ga Hrvati na ovom prostoru preuzeli od starih Ilira (kao što je slučaj i s nošnjom, ojkavicom i sl.).

Narodne pjesme

"U mog dragog dobro stanje:/ jedna ovca, jedno janje!
Janje bilo, crna ovca/ za talagan bit će konca!"

"Oj, Dinaro,/ pod tebom je dola
i Kijev / - tu je moja lola!"

"Pivaj, seko,/ pivaj, mila,// sutra ćemo/ na vr' Bila.//
Čuvat ćemo/ naše blago// i gledati/ momče drago."

"Eto kiše/ sa vr' Bata, zatvarajte,/ Kranjci vrata!//
Zatvarajte/ malo brže:// nasut će vam/ puno prže!"

"Domaćine, rode moj,/ evo vuka prit tvoj dvor!
Goni vuka od kuće,/ nije dobar kod kuće!"

"Pivaj, seko, obadve/ kod glavaške ograde:
od glavaške ograde/ - eto, vraže, obadve!"

"Pruži, spužu, rogove/ na babine dolove;
ako nećeš pružiti,/ ja ću tebe ubiti
sikirom po glavi/na zelenoj travi!"

"Mirujte mi, ovčice, u doli/
dok rašijem ogrčicu loli!"

"Bile ovce/ zakrilile doce;// koze vrane/ i brda i strane."

"Lolo moja,/ ne da nana tvoja// ni navitit/ da 'š moj dragi biti."

"Igra kolo:/ milo do dragoga;// nema moga/ ja nemam do koga!"

"Moj dragane, državno magare,/ svak' te tare a ja berem pare!"

Šale i priče

- Dok za onog vakta nisu bile otvorene državne granice bižalo se ilegalno priko Italije pa dalje kud 'ko. 'Tio to napravit' i Cigo, al' baš kad je triba' prić' crtu, na ničijoj zemlji, opazi graničare i stražu. I šta će radit', on skine na brzinu gaće pa, da prostiš, ka' da će vršit' nuždu. Vlast ga upita šta radi a on veli da je vršio nuždu. – "Zašta si priša' crtu?" – "Zato da ne serem po našoj zemlji!" Pa iako se Cigo dobro snaša', ovima sve to nešto sumnjivo i traže dokaz. Cigo gleda okolo i opazi pasje govno i kaže kako je njegovo. A kada su graničari rekli da je to pasje govno a ne ljudsko, Cigo će na to: "Šta se čudite? Kak'i život, tak'a i govna!"

- 'Ajduci su bili u skupinama od dva do pet ljudi, a koristili bi kurira kojeg su slali kod boljestojećeg seljaka sa svojom ucinom, ka' šta je da ujutro u tol'ko i tol'ko sati donese pečena ovna, kruv, 10 l vina i 2 l rakije. Ako to u zakazano vrime seljak ne donese, ondak se zna da će mu 'ajduci zapalit' pojatu ili štagod slična – i tada nije bilo pravdanja. Tako su 'ajduci radili sve do Prvog svitskog rata, pa je i kod nas u Kijevu bio Toma Gojević, kurir 'ajdučki, a ima' je pod Dinarom pećinu, koja se inače zove Čavkina pećina, 'di su učinjeni tribali ostavljat' tu 'ranu za 'ajduke. Kurir Toma bi doša' kod gazde i reka' bi: "Evo me, znate šta sam doša'. Oni ljudi me poslali da ovna i kruva pečeš, 10 l vina i 2 l rakije doneseš u Čavkinu pećinu. Kada pođete gori, tribaš se svratit' stricu Tomi, i kada pođete doli, svrati se stricu Tomi. Jer ako bi lisica oli vuk to pojili, ja moram onim ljudima reć' da ste gori donili i zato je najsigurnije da se navratiš stricu Tomi." I tako je kurir Toma dugo vrime dolazio i donosio poruke od 'ajduka, a ljudi su ucine izvršavali. Najposli jedan seljak posumnja u to pa umisto ovna, kruva, vina i rakije, natrpa u torbu slamu i iđe stricu Tomi i kaže: "Striče Toma, evo ja idem gori u Čavkinu pećinu.", a gori je u pećini istresa' slamu iz torbe. Kada je stric Toma otiša' u pećinu vidi da tamo nema ništa doli slame i više nikada nije dolazio ucinjivat seljake u ime nepostojeći 'ajduka. No i danas se to u pripovjedima spomene "Pođi gori, svrati stricu Tomi", a tako i "Pođi doli, svrati stricu Tomi". Tako je stric Toma Gojević bio kurir i ujedno 'ajduk, jerbo je ucinjiva' za svoju vlastitu korist.

Zagonetke

"Na vodu jalova, s vode stejana" (vučija)

"Na srid bačve tapun" (pupak)

"Na srid polja lonac vrije, a pod njim vatra nije" (mravinjak)

"Naš šaronja tvoju mater pritiska" (sukanac)

"Crveno maleno curi zabodeno (rećina)

"Ja baci štap pod oblak: u'vati se kolo divojaka" (orasi)

"Ja natovari' i utra' konja: cili konj uđe samo mu rep osta vanka" (žlica)

"O gredi visi, o zlu misli" (puška)

"Šta dalje putuje, to je kraća" (igla i konac)

"Golo uđe u runjavo" (ruka i rukavica)

"Crna gala u nebo zjala" (dimnjak)

"Neva nevu priko kuće zvala: 'Čuj, Nevo, daj mi svoj/ da se napne moj/ pa da bide ka' i tvoj!" (kvasac)

Molitvice i svete pismice

- "Proleti 'tić krilutić./ Nije to 'tić krilutić/ neg anđe' perutić:/ u krilima krizmica,/ u krizmici Marija/ koja j'Boga molila/ i Ivana krstila./ 'Krsti, Ive. I mene/ kad si Boga i sebe/ i anđele nebeske.'/ Amen."

- "Sveti Pero misu reče/ ni na nebu ni na zemlji,/ u oblacim pod ograncim./ Pitala ga mila majka:/ 'Kako, Pero, misa biše?'/ Moja majko, nikad lipše!/ Sve su duše raj vidile/ samo tri ne mogaše:/ jedna posta ne postiše,/ druga crkvi ne 'odiše,/ a treća rastavi momče i divojče!"

Kijevske čobanske igre

PAŠARA
Igra se u kući, obično na prelu s neograničenim brojem igrača. Svaki igrač uzme sebi neko ime, obično je to bilo ime voća. Prvi igrač govori npr.: "Pašara poleti, na krušku doleti", igrač imenom kruška odgovara: "Nije, ne" prvi igrač opet pita: "Da di je de", a ovaj mora brzo odgovoriti npr.: "Pašara poleti, na šljivu doleti"; sada ovaj tko je šljiva odgovara isto brzo i tako ukrug. Bit je u tome da se svaki upit i odgovor izgovori sve brže i brže, i ako se netko smete, tj. Ne zna odgovoriti, taj dobiva po ruci "turom" onoliko puta koliko kaže igrač koji mu je postavio pitanje.

TOVAR GRE
Obično se igralo na ognjištu. Nacrta se krug, a na krugu crte i to onoliko crta koliko ima igrača. Jedan igrač štapom ili ožegom pokazuje na crte i govori: "tovar gre", drugi igrač kojemu su svezane oči odgovara: "Nek ide", a kada kaže: "Rastovaraj", tada prvi igrač pita : "Ukoliko?". Onaj što je pogađao određuje koliko će se udaraca "turom" dati onom na čijoj se crti rastovario magarac. Dogodi se da igrač koji pogađa rastovari magarca na svojoj crti i ne znajući određuje broj udaraca sam sebi. Sada igrač koji je dobio udarce "turom" preuzima ožeg i pokazuje crte, a onaj koji je pokazivao žmiri ili stavlja povez na oči.

TAMFOR TAMFORIN-ŽARDIN-MUDŽED
Igra se u četiri igrača i svaki igrač dobije jedno ime iz naslova. Na znak svi odjednom pokažu po nekoliko prstiju po želji (slično šijavici). Tada se zbraja i broji onoliko puta koliki je bio zbroj prstiju; Tamfor-Tamforin-Žardin-Mudžed…itd. Na kome se zaustavi posljednje izgovoreno ime od brojenih imena dobiva onoliko udaraca "turom" koliko mu je odredio onaj čije ime je posljednje izgovoreno.

KAMEN S RAMENA
Bacalo se u svakoj zgodi. Momci su pred curama dokazivali junaštvo i snagu, a mladići da su i oni odrasli. Bacao se kamen određene težine i veličine, najčešće je bio težak oko 7 kg, a veličina i oblik morali su biti što pogodniji kako bi se što dalje bacio, a da se pritom ne razbije. Bacalo se na ravnu terenu na više načina "iz mista", "poskočke" i iz zaleta, a tehnika je bila iz ramena i "zamauške". Bilo je više i stavova stojeći, "skolina" i čak ležeći.

Linkovi
© Općina Kijevo 2015 Sva prava pridržana