U daljnjoj prošlosti kuće u Kijevu, kao i drugdje, bile su vrlo skromne. Građene su kao prizemnice, zidane suhozidom, a tek u novije vrijeme kamen se povezivao klakom i zemljom crvenicom. Krajem XIX. st. započelo se s izgradnjom kuća na kat te su se kuće počele pokrivati crijepom.
Iako se često ponavlja jedan osnovni oblik kuće, u selu su bile ostvarene raznolike prostorne forme i građevne strukture koje podsjećaju na arhitekturu mediteranskog, odnosno primorskog sela, a tipičan su primjer arhitekture Dalmatinske Zagore. Prisutne su zbijene, kompaktne skupine kuća, građene jedna uz drugu sa zajedničkim zidovima. Svaki niz, uglavnom, pripada jednoj srodničkoj skupini, što je omogućavalo ekonomičnije korištenje raspoloživog zemljišta.
Kuće su građene od tesanog kamena, a krovna i međukrovna konstrukcija od drveta. Krovovi su kosi ''na dvije vode''. U prizemlju je ostava s ognjištem ili prostor za stoku, a na katu prostorije za spavanje. Vanjske stube, terase i dvorišni zidovi u kompozicijskom smislu imaju karakter ''dodatnih elemenata''. Dvorišta se nalaze ispred kuća i obzidana su suhozidom, a u dvorištima su čatrnje.
Gospodarski objekti – staje, svinjci, guvna, gusterne i sl., građeni su od kamena, a pravili su se u blizini kuća. Svi gospodarski objekti, osim gusterna, pravljeni su suhozidom, a pokrov je bio od slame.
Naši preci su svoje posjede – njive i ograde obzidavali suhozidom, kako u njih ne bi mogla pristupiti stoka i napraviti štetu na usjevima.
Uz to, na njivama su građene podzide – pristave koje su služile kao međe i grudine, manje kamene gomile iskopane krčenjem zemljišta, radi dobivanja plodnog tla.
BUNARI
Javni bunari na području općine Kijevo nalaze se na četiri lokaliteta. U Kijevu su poznati kao Čatrnja, Široki bunari, Čatinovac i Cicvarića bunar. Bunari su okruglog oblika, ozidani klesanim kamenom, koji je učvršćen malterom. Uza same bunare nalazilo se po nekoliko korita za napajanje stoke. Karakteristično za sve ove bunare je da su svi oni izvori žive vode koji su spriječavali otjecanje vode, tj. njeno uskladištavanje za sušnija razdoblja.
ČESME
Na području općine Kijevo postoje tri javne česme: česma Munić neposredno na izvoru Munić, te dvije česme kod škole i kapelice, gdje se voda dovodi iz velike udaljenosti, tj. s izvora Injuš i s izvora Korita pod samim Kozjakom. Voda se skladišti u rezervoarima, neposredno uz same česme.
KIJEVSKA NARODNA NOŠNJA
Kijevska nošnja krije u sebi tragove povijesnih događaja koji su ostavili trajan pečat u njenom oblikovanju, te je iskaz vještine, likovnog shvaćanja i stvaralačkog dosega naših ljudi koji su kroz izrazili svoje umijeće i težnju za ljepotom i savršenstvom.
KIJEVSKO KOLO
Tradicionalna kijevska kola slična su onim vrličkim. U Kijevu se obično igralo ''trljački'' (''puze''), ''zaplićanje'' (''starinski''), ''poskočke'', ''potočki'', ''vrlički'' i ''udvoje'' (koraci) identični trljimici. Kao i većina kola u Dalmatinskoj Zagori , tako su se i ova igrala bez instrumentalne pratnje, iako su diple i mješina često blizu kola. No, zato je uz kolo na derneku uvijek prisutna narodna pjesma. Ne pjeva se samo kod oštrog plesanja. Ojkavica se čuje samo dok se kolo šeta, a pri tom je često dolazilo do ''pripiranja'' između dvije ili više grupa. Igralo se uvijek u kijevskoj tradicionalnoj nošnji.
Kolo se igralo na kijevske derneke (Gospa od Karmela i Miljovdan), zatim naročito od Božića do Vodokršća, a običnih nedjelja više po susjedstvima. Išlo se na derneka u obližnja mjesta: u Cetinu na Sv. Spasa, u Vrliku na Rožaricu i na Sv. Jakova, na Maovice na Jurjevdan, u Kosovo na Sv. Anu, u Knin na Sv. Antu, u Biskupiju tijekom organiziranih proslava.
Mnogi elementi kijevskog igranja upućuju na njegovu odveć veliku drevnost. Kako nema nikakve veze ni sličnosti sa slavenskim kolima, zacijelo su ga Hrvati na ovom prostoru preuzeli od starih Ilira (kao što je slučaj i s nošnjom, ojkavicom i sl.).
