Speleološki objekti
Kako je Dinara uglavnom građena od krednih vapnenaca, a takve stijene su podložne intenzivnoj koroziji (otapanju vapnenca djelovanjem vode i ugljičnog dioksida), na njoj se javljaju tipično krški reljefni oblici: ponikve i dočići, kako na Dinari tako i na Kozjaku, ali također mnogi poznati i nepoznati speleološki objekti. Primjerice: jama Golubinjka (u Podinarju kraj jare Tojčić-Jušić), jama Krmnica (na Dinari kod Razvale), Orlovača ili Kranjska špilja (na Kozjaku, gdje su po predaji Turci zapaljenom slamom podušili kršćansku raju), Ćulumove špilje (kraj Krivodola), Validžića špilja, Cicvarića špilja, Slavića špilja, Stražarska špilja i još mnoge druge manje špilje i jame po Kozjaku, Dinari i kijevskom kršu. Speleološki su najbolje istraženi objekti oko izvora Cetine (Gospodska i Rudelića špilja), a u Kijevu donekle su istražene Velika Ćulumova špilja, Kranjska špilja, itd.

Velika Ćulumova špilja

Nalazi se na prostoru Kijeva na nadmorskoj visini od 450 m, 1200 m od posljednjih kuća u zaseoku Ercegovci preko vododerine Krivodol.Osim ulaznog dijela koji se blago spušta do 7 m dubine, špilja dalje ide ravno bez oscilacija u dubinu, nekoliko puta mijenjajući smjer protezanja.Duga je 36 m i obiluje sigastim tvorevinama: stalagmitima, stalaktitima, sigastim stupovima, saljevima, zavjesama i dr. Speleološki ukrasi pravilno su raspoređeni duž čitave špilje i plijene pozornost svojom atraktivnošću za vrijeme obilaska. Smatra se jednom od najljepših špilja u srednjoj Dalmaciji. Špilju posjećuju planinari i izletnici, jer obilazak ne traži velike napore te zahtjeva samo odgovarajuću rasvjetu. U špilji je stanište kolonije šišmiša, jedine preostale na ovim prostorima,a 100 m sjeverno od ulaza u Veliku Ćulumovu špilju nalazi se ulaz u Malu Ćulumovu špilju.

Kozjačka (Kranjska) špilja

Nalazi se na sjevernoj padini kijevskog Kozjaka, u podnožju barijere Orlovače na nadmorskoj visini od 860 m. Pristupa joj se iz zaseoka Anići u Kijevu, preko Batrića Dolaca te vododerinama uz padinu Orlovače, pješačkom stazom kroz šumu graba i bukve. Ulaz u Kranjsku špilju širok je 7 m, a visok 6 m. Djelomično je zazidan, a sudeći prema ostacima na ulaznom dijelu stropa, vjerojatno je bio pregrađen do vrha. Po načinu izradbe otvora u zidu, moglo bi se pretpostaviti da je špilja u davna vremena služila za zbjeg ili kao utvrđenje, a smještena u barijeri, teško je pristupačna i ima dobar strateški položaj. Špilja je duga 58 m sa 3 dvorane (Ovčja, Golublja i Šišmiševa dvorana). Nalazi fragmenata keramike ukazuju da je špilja korištena u pretpovijesno doba. Prema pričanju mještana, u njoj se palio ugljen za potrebe kovača, a kopajući pri tom rupe, nailazili su na ostatke ljudskih kostiju. Špilja nije bogata sigastim ukrasima i njezin obilazak je jednostavan uz dobru rasvjetu.

Rudelića špilja

Nalazi se u jugoistočnom dijelu Kijevske krške zaravni, sjeverozapadno od Cetinskog polja. Pristup je moguć iz Vrlike, preko sela Civljana do zaseoka Vukovići, ili iz Kijeva cestom do Napoleonova puta te do zaseoka Vukovići, a zatim se nastavlja 250 m sjeveroistočno do dva otvora špilje, koji se nalaze u zapadnom dijelu prirodnog amfiteatra na nadmorskoj visini od 400 m. Žitelji špilju još nazivaju Vukelića pećina, a još je poznata kao Kostića pećina. U neposrednoj blizini prirodnog amfiteatra je jači izvor, čije su vode u vezi s podzemnim sifonskim jezerima u Rudelića špilji. Rudelića špilja je špiljski sustav kojega čine sporedni kanal (97 m) i glavni kanal (1155 m), imajući svaki svoj poseban ulaz. Glavni kanal sastoji se od gornjega neaktivnog i donjega aktivnog kanala. Aktivni kanal možemo, zbog smjera pružanja, razlikovati kao sjeverni i istočni dio. U istočnom i u sjevernom dijelu završava sifonskim podzemnim jezerima, a u svom čitavom dijelu protezanja obiluje većim brojem vodenih bazena u kojima razina vode oscilira. Sveukupna dužina špiljskog sustava Rudelića špilje je 1252 m. Na ulazu u špilju su ostaci obrambenog zida izgrađenog najvjerojatnije, u vrijeme provale Turaka. U prednjem dijelu špilje nađeni su ostaci keramičkih posuda iz srednjeg brončanog doba, grube izradbe, dobro sačuvani i na više mjesta prekriveni do centimetar debelim sigastim naslagama. Također je nađena i kamena perla kao privjesak okruglog oblika, dužine 9 mm, s rupicom. U podnožju amfiteatra, ponad izvora, prilikom gradnje puta, otkriveni su grobovi manjih dimenzija od kamenih ploča, preko kojih sada prolazi put. Sve navedeno govori u prilog tvrdnji o obitavalištu ljudi u Rudelića špilji i okolici. U istočnom dijelu aktivnog kanala, uočene su normalno pigmentirane ribe do 15 cm dužine, a u špilji žive i račići, kornjaši, razne vrste puževa i drugi stanovnici podzemnih jezera. Tamo obitavaju i šišmiši te lisice koje dovlače svoj plijen u špilju, pa njihovih ostataka ima duž ulaznog dijela špilje.

Špilja Kotluša

Smještena je u jugoistočnom dijelu Kijevske krške zaravni na krajnje zapadnom dijelu Paškog polja. Pristup je moguć iz Vrlike ili Kijeva magistralnom cestom do sela Civljane, a zatim odvojkom ceste prema izvoru rijeke Cetine, do zaseoka Zrilići. Tu se odvaja staza koja ide oko 300 m rubom polja, prolazeći iznad izvora Kotluša do otvora špilje. Do danas je istraženo i topografski snimljeno 2015 m dužine ove špilje. Na oko 180 m od ulaza nalazi se prvi sifon i do njega vodi uski pukotinski kanal. Između ovoga prvog sifona i sljedećeg velikog sifona kanal je znatno širi i u njem se nalaze neobične pojave, tj. stijene ponegdje prekrivene crnom i tamnosmeđom bojom, uslijed jakog erozijskog djelovanja. S obzirom na tu neuobičajenu pojavu u podzemlju našeg krša, taj kanal nazvan je ''emajlirani'' kanal. U nastavku špilje, iza velikog sifona kanal je ponovo pukotinski, a po dnu i stijenama ima debelih nanosa mulja. U početnom dijelu špilje ima dosta ulomaka keramike i skeletnih ostataka ljudi. Prema analizama keramike, radi se o ljudima koji su u špilju ulazili u brončano doba. Iz podzemlja ove špilje registriran je kukac Haplotropidius pubescens pubescens, a pronađena je i nova vrsta vodenog puža Lanzaia kotlusae.

Gospodska špilja

Još je poznata i pod nazivima Vrlička, Cetinska ili Gotinjska špilja. Smještena je u sjeveroistočnom dijelu Kijevske krške zaravni, omeđena je s istoka periodičnim potokom Ždrela drage i sa zapada Milaševom dragom. Nalazi se u selu Cetina zaselak Milaši, 650 m sjeverno od izvora rijeke Cetine, a ulaz špilje je u zapadnom pobočju Ždrela drage, na nadmorskoj visini od 430 m. Do blizine ulaza vodi put koji od izvora rijeke Cetine ide zapadnim rubom Ždrela drage za zaselak Tutići. Špilju možemo podijeliti u dva dijela i to: gornji neaktivni i donji aktivni dio. Osim ulaznog dijela koji je blago položen, gornji neaktivni kanal špilje gotovo je horizontalan i proteže se prema sjeveru. Ovaj dio kanala bogat je sigastim ukrasima koji su posebice u ulaznom dijelu pocrnjeli, što se dovodi u vezu s paljenjem baklji i dimom mnogih posjetitelja, od davnina do danas, ali i od kemijskih procesa (izlučivanja minerala prilikom kapanja vode). Aktivni dio špilje sastoji se od sjevernog i južnog kanala, a u njih se dolazi iz gornjeg neaktivnog kanala preko 17 m strmog skoka. Južni kanal tvori splet kanala (Labirint) koji prolaze najvećim dijelom ispod gornjeg neaktivnog dijela špilje, a završavaju sa dva sifonska jezera. Sjeverni kanal aktivnog dijela špilje vodi prostranim hodnicima, preko kamenih blokova, do dva sifonska jezera. Gospodska špilja dosada je istražena u dužini od oko 2800 m. Istraživanja se nastavljaju poglavito u južnom kanalu. U špilji je pronađena alatka od uglačanog kamena, kremeno strugalo i uz brojne keramičke fragmente govori nam o postojanju neolitskih i drugih mlađih kultura ove špilje. U dijelu špilje nazvane Labirint pronađene su kosti i lubanja špiljskog medvjeda (Ursus spelaeus). U prikupljenom faunističkom materijalu registrirani su špiljski kornjaš Antisphodrus caviola i novi rod i nova vrsta 1976. otkrivenoga špiljskog kornjaša Lovricia jalzici, čije ime roda je posvećeno Ivanu Lovriću, prvom hrvatskom speleologu, zatim skakavac Troglophilus cavicola, a u podzemnim vodama žive račići Niphargus trullipes i Monolistra hercegovinensis brevipes. Također pored toga, Milaševo jezero ili izvor Glavaš, posljednjih godina postalo je objekt istraživanja speleologa-ronilaca jer se radi o potopljenoj jami s brojnim bočnim kanalima, dubokoj preko 100 m.

Linkovi
© Općina Kijevo 2015 Sva prava pridržana