Vode
Dinara je razvođe Krke i Cetine, ali na njoj nema ni jedne tekućice. Sve padaline odmah nestaju u podzemlju, izbijajući na podnožju planine kao jaka kraška vrela (izvor Cetine i izvor Krčića, a barem jednom godišnje provre i Vučipolje, koje je između njih).

Južnim podnožjem teče Krčić, mjestimice usječen poput kanjona. Na svom izlasku u Kninsko polje ruši se Topoljskim bukom, 40 m visokim slapovima koji padaju preko sedrene barijere. Topoljski buk se ubraja među najljepše slapove u našoj zemlji.

Sam Kozjak obiluje sa puno manjih izvora, što je u vrijeme intenzivnog stočarstva bilo od većeg značaja. Najznačajniji izvori su: Križnice, Mijatovac, korita, Injoš, Malakuša, Vodica kao i jezero na vrhu Kozjaka.

Kozjačke vode se uglavnom slijevaju i djelomice jarugama otječu u Cetinu, a dio njih gravitira prema Krčiću i Krki – kao i većina kijevskih oborina. U Kršu, naime, dio oborinskih voda ponire, a ispod oranica obično leži nepropusni sloj bijele gline koji onemogućava takvo poniranje. Rijeka Cetina, čije ime su Hrvati donijeli sa sjevera (usp. Cetynia u Poljskoj!) okosnica je ne samo Cetinske krajine nego i cijele srednje Dalmacije. Cetina, u antičko doba zvana Flumen hippus izvire iz nekoliko jakih vrela kao što su Glavaš jezero, Kotluša, Nele, Barašovo vrelo, Gavranov Begovac, Vukovića jezero, Milaševo vrelo, Milaševo jezero, Garginta, Preočko vrelo, Vranješ vrelo i dr.

U gornjem i srednjem toku povezuje niz krških polja, od kojih se suha polja nalaze u višim razinama područja Dinare i Svilaje, a mokra krška polja u nižim razinama, uglavnom uz samu rijeku. U svom neujednačenom i preko 100 km dugačkom hodu prema moru višekratno mijenja smjer do svog ušća u Omišu.

Linkovi
© Općina Kijevo 2015 Sva prava pridržana