Arheološkim istraživanjem stručnjaka Kninskog muzeja otkri vena je na arheološkom lokalitetu Kijevo – Grudina kasnoantička villa rustica iz razdoblja 3. – 4. st. Nakon r. Kr.Tom prigodom potpuno su istraživani vidljivi zidovi rimske ville rusticae. Ona je danas istražen objekt koji se sastoji od centralne prostorije i pet žitnica, koje su pridodane objektu u drugoj fazi gradnje.
CRKVA SV. SPASA (9. st.)
U najistočnijem dijelu općine Kijevo, na vrelu Cetine, nalazi se predromanička crkva Sv. Spasa. Po svojoj očuvanosti i arhitektonskim oblicima spada u red dobro očuvanih starohrvatskih crkvi, sa zvonikom na pročelju i predbrodom.Tipološki crkva je jednobrodna longitudinalna građevina s troapsidalnim svetištem u obliku produženog trolista, te ostacima zvonika na pročelju.
Vanjske zidove karakterizira rasčlanjenje oblim potpornjacima tzv. kontraforima, jedinstvenim ne samo u Hrvatskoj već i u Europi.
Svojim načinom gradnje, uz brojne ukope oko crkve, koji je uvrštavaju u najveću hrvatsku nekropolu, Sv. Spas pokazuje izravne veze sa crkvama iz nedaleke Biskupije kod Knina, kažu stručnjaci iz Kninskog muzeja.
Pronađeni arhitrav oltarne pregrade u unutrašnjem dijelu crkve uz navedena arhitektonska obilježja, razriješio je i problem datacije. Dotični natpis s grede spominje župana Gastiku kao donatora u vrijeme 9. st. Tim natpisom se potvrđuje da je župan Gastika sagradio crkvu za spas duše svoje, majke mu Nemire i sinova. Unutar crkve nalazi se nekoliko etažnih grobova.
STAROHRVATSKA NEKROPOLA (9. – 10. st.)
Osim crkve Sv. Spasa, na vrelu Cetine, istraženi su srednjovjekovni starohrvatski grobovi nađeni u sloju ispod stećaka, a u razini crkve. Istraženo je 1162 groba i tako je otkrivena jedna od dosad najvećih nekropola u nas. Na tom groblju postoji 5 vrsta grobova: u goloj zemlji, ovalni, pačetvorinasti, trapezoidni i etažni. Najbrojniji su ovalni, dok je etažnih mali broj, samo 6 i to unutar crkve. Najveći broj grobova orijentiran je istok – zapad, ali i drukčije.U svim grobovima nađeni su kosturi. Groblje je nastalo u 9. – 10. st., kao i crkva, a bilo je u funkciji do 15. – 16. st.
GRAD UTVRDA GLAVAŠ (14.- 15. st.)
Srednjovjekovni grad (utvrda) Glavaš sagrađen je tijekom 14. i početkom 15. st., čija je uloga bila nadzirati i štititi prometne putove prema Bosni, odnosno od Zapada prema Istoku. Utvrda se sastoji od više zasebnih dijelova, koji su, poštujući obilježja terena, završavali okruglom kulom. Iako prilično oštećeni, može se zamijetiti da je kula bila trokatna, te da je završavala kruništem.DINARA
Oblikom i dužinom svojih stijena, duboko doima svakoga tko je ugleda. Dinara je postala simbolom najvećeg planinskog lanca ne samo u Hrvatskoj, veći i znatno šire, i dala mu je svoje ime; bogata je riznica svih površinskih i podzemnih oblika što ih obuhvaća pojam dinarskog krasa. Taj golemi masiv, prirodna granica između Dalmacije i Bosne, dijeli poput nepremostiva zida, dva različita svijeta; mediteranski i kontinentalni. U povijesti Hrvata taj je zid imao važnu, često i sudbonosnu ulogu. Pod njegovim je okriljem stvorena jezgra prve naše države, a stoljećima je bio brana turskim naletima. Iako jedva 60 km zračne linije od mora, Dinara je sa svojim susjedima, nažalost, i moćna prepreka blagovremenom utjecaju klimatskih, privrednih i kulturnih strujanja s Jadrana.Pod imenom Dinara treba razlikovati tri orografska pojma: Dinarsko gorje, Dinaru planinu i Dinara vrh.Dinarsko gorje je lanac što se sastoji od Ilice Dinare, Troglava i Kamešnice.Najviši vrh je Sinjal (1831 m), a to je najviši vrh Hrvatske.Zanimljivo, naziv Dinara teritorijalno je različit u Bosni i Dalmaciji. Stanovnici Livanjskog polja imaju poseban naziv za svaku skupinu, dok je u Dalmaciji pojam Dinare širi. Ponegdje seže preko Troglava sve do Prolog planine.U antičko doba planina se zvala Adrion oros. Njezino današnje ime je nejasnog postanka, vjerojatno povijesni trag ilirskog plemena Dindara, koje je živjelo s istočne strane.Dinara je glomazan i zatvoren masiv, dugačak 20, a širok 10 km. Granicu joj s triju strana obilježava cestovni polukrug Uništa – Cetina – Knin – Bosansko Grahovo – Peulje, a s jugoistoka, od masiva Troglava, dijeli je Privija iznad Uništa, prijevoj visok 1230 m.KOZJAK I BAT
Planina Kozjak s najvišim vrhom Bat (1206 m), s kojeg se prekrasno vidi vrh Dinare Sinjal (1831 m), Troglava (1912 m), Svilaje (1509 m), Peručko jezero, Moseć, Promina, Petrovo polje, Drniš, Knin, a u daljini i Velebit. Jedina litica (oko 150 m) veliki je izazov za planinare i penjače.
Na Kozjaku se nalazi Kranjska špilja i neistražena jama Golubinka, a ovo područje obiluje izvorima pitke vode. Kozjak je u vrijeme II. sv. rata kao i u Domovinskom ratu poslužio kao put za evakuaciju pred najezdom velikosrpskih osvajača.
RIJEKA CETINA I IZVORI RIJEKE CETINE
Rijeka Cetina, u antikno doba zvana Hippus, već više od tisuću godina nosi lijepo hrvatsko ime Cetina. Tako su je, naime, nazvali doseljenici koji su se tamo nastanili u njezinoj dolini i tamo utemljili župu koju još u 10. st. Spominje bizantski car i pisac Konstantin Porfirogenet u djelu De administrando imperio. Cetina je dugačka 110,5 km izvire iz nekoliko jakih vrela podno Dinare: Glavaš jezero, Kotluša, Nele, Baraševo vrelo, Gavranov Begovac, Vukovića jezero, Garginta, Preočko vrelo, Vraniš vrelo i drugi. Od Trilja se probija prema moru. Ušće joj je nedaleko od grada Omiša.KRČIĆ
Krčić je nešto manje od 20 km dugačka riječica i prva pritoka Krke. Izvorište Krčića nalazi se u jakim krškim vrelima na južnim padinama Dinare, a njegov tok mjestimice poprima izgled anjona. Uz Krčić prolazi stara makadamska cesta koja povezuje Knin s Kijevom, a koja je izgrađena prije nešto više od 200 godina. Cestom prolazimo pored nekoliko slapova Krčića.
Zadnji, najveći, najljepši i najpoznatiji slap na Krčiću je zasigurno Topoljski buk, Slap Krčić ili Veliki buk. Uz Krčić nailazimo na nekoliko slikovitih starih mlinova, od kojih su neki oštećeni u Domovinskom ratu. Romantični kanjon Krčića sa svojim slapovima i mlinovima je nezaobilazno mjesto susreta čovjeka s gotovo netaknutom prirodom. Ovdje se još može osjetiti duh prošlih vremena, kada su ljudi ovog kraja starom trošnom cestom, vozili žito na meljavu i vunu na mlinske stupe.
ŠPILJE
Kijevo i okolica sa svojom kulturnom baštinom i prirodnim fenomenima (nadzemnim i podzemnim) oduvijek privlačili mnoge posjetitelje, među kojima su bili poznati književnici, putopisci i znanstvenici, istraživači raznih struka, koji su svoje radove objavljivali, o čemu svjedoči brojna literatura.
Tako je naš poznati književnik Petar Zoranić napisao još 1536. ''Planine'', prvi roman starije hrvatske književnosti, inspiriran planinama Dinarom i Velebitom, tiskan u Veneciji 1569. na hrvatskom jeziku.
Talijanski putopisac i opat, Alberto Fortis, putuje po Dalmaciji i dojmove sa svojih putovanja objavljuje 1774. u knjizi ''Viaggio in Dalmazia'', a u poglavlju ''Podzemno putovanje'' opisuje posjet jednoj od špilja (Rudelića špilja kod izvora Cetine).
Samo dvije godine nakon objavljivanja Fortisove knjige, Sinjanin Ivan Lovrić, dvadeset dvogodišnji student u Padovi, nezadovoljan Fortisovim opisom rodnog mu kraja, poduzima u više navrata istraživanje oko špilja oko izvora Cetine, a posebice Gospodske špilje nad prvim izvorom Cetine. Svoja istraživanja tijekom kojih je posjetio Gospodsku špilju, Rudelića špilju, špilju Kotlušu Tatsku, Metiljavicu, Ponikvu i Suhi Rumin, objavljuje 1776. u djelu ''Bilješke o putu po Dalmaciji opata Alberta Fortisa'' i ''Život Stanislava Sočivice'' na talijanskom jeziku, tiskano u Veneciji. U tom djelu ispravlja i nadopunjuje Fortisova opažanja, detaljno opisuje istraživanje Gospodske špilje, vjerno prenosi i tumači nastanak sigastih ukrasa te kretanje podzemne rijeke. Njegovi opisi u mnogome odgovaraju današnjim znanstvenim stajalištima.
CRKVA SV. MIHOVILA
Prva crkva Sv. Mihovila u Kijevu spominje se u pisanim povijesnim izvorima 1709. godine, premda je sagrađena znatno ranije. Podignuta je na brežuljku Gradina (Glavica) okružena srednjovjekovnim stećcima, a pokrivena šimulama. Crkava je bila jednostavna oblikom s malom apsidom, a namještaj u noj je bio vrlo skroman. Crkva je vremenom postala potpuno ruševna. Druga crkva Sv. Mihovila je sagrađena u razdoblju od 1930. – 1934. u vrijeme župnikovanja fra Ante Benutića, kada je u Kijevu živjelo 3600 žitelja. Gradila se trudom i žrtvama samih župljana.Nova velebna bazilika dovršena je svete jubilejske godine 1933./1934. kada se za pape Pia XI u cijelom katoličkom svijetu slavila 1900. obljetnica Isusove smrti i otkupljenja ljudskog roda (33. – 1933.).Fra Antina bazilika s 2 zvonika i satom, koji su Kijevu dali urbani značaj, koliko impozantnom unutrašnjošću s 3 broda ili lađe na stupovima, toliko još više otmjenom vanjštinom. Kroz svojih desetak godina (1934. – 1944.) na sve ljude dobre volje djelovala je kao ''grad Boga živoga na gori Sion, nebeskom Jeruzalemu''.U drugom svjetskom ratu srušili su je velikosrpski fanatici.Nakon završetka Drugog svjetskog rata crkva je dijelom obnovljena, a posebno 1948./1949. Podignut je samo jedan zvonik, umjesto 2 koja je ranije imala. Novi je zvonik građen 1959. – 1963. Nakon toga uređena je i unutrašnjost crkve prema novim liturgijskim propisima iz 1969. Oko crkve je groblje ograđeno kamenim zidom.Nakon razaranja crkve u Domovinskom ratu (1991.) od strane bivše JNA – ovako je svoje impresije o kijevskoj crkvi uobličio g. Velimir Borković: ''Kijevo – nekad tu bijaše hram, a danas je otvorena knjiga hrvatskog naroda.''Četvrta po redu crkva Sv. Mihovila od 1709. gradi se na istom mjestu na kojem su građene i prethodne crkve, na brežuljku Glavica, a gradi se opet trudom i žrtvom žitelja Kijeva, uz pomoć Kijevljana iz dijaspore i kijevskih dobrotvora, a uz svesrdno zalaganje župnika fra Jakova Prcele, koji vodi i nadzire sve radove oko izgradnje crkve Sv. Mihovila u Kijevu, od njenog početka do danas. Bit će to opet velebna bazilika s dva zvonika i satom, kao ona između dvaju svjetskih ratova. U to ne treba sumnjati.